Današnji sistem upravljanja hranom nije dugoročno održiv. Prema studiji Organizacije za hranu i poljoprivredu UN (FAO), postoje ogromne razlike među populacijom u pogledu dostupnosti hrane. Jedan dio baca gotovo trećinu hrane koju koristi, dok gotovo 10% svjetske populacije gladuje. Jedno od najvažnijih pitanja u domenu poljoprivredno-prehrambenog sektora jeste postojanje nusproizvoda koji se u najvećem broju slučajeva i dalje tretiraju kao otpad. Implementacijom principa cirkularne ekonomije bi se mogao spriječiti gubitak njihove ekonomske vrijednosti iskorištavajući ove proizvode kao resurse za druge procese. Otpad iz poljoprivrede se može pretvoriti u proizvode poput gnojiva, novih materijala, stočnu hranu ili se iz njega može proizvesti energija.

Regenerativna proizvodnja hrane znači uzgoj hrane na načine koji stvaraju pozitivne rezultate za prirodu, kao što su poboljšan biodiverzitet, poboljšan kvalitet zraka, zemljišta i vode.

Implementacijom koncepta cirkularne ekonomije postoji mogućnost sticanja ekonomske vrijednost mnogih nusproizvoda u poljoprivredno-prehrambenoj industriji. Ovaj pristup ima ogromne mogućnosti. Na primjer, statistika navodi da Jakarta, glavni grad Indonezije, proizvodi do 3233 m3 organskog otpada, od čega je većina rezultat aktivnosti u poljoprivredno-prehrambenoj industriji . Ova količina je druga najveća u svijetu, a ispred nje je samo Saudijska Arabija sa 427 kg bačene hrane po osobi u jednoj godini. Također, prema izvještaju, metan iz otpada hrane na deponiji je 21 puta štetniji od ugljičnog dioksida u vidu emisija stakleničkih gasova. Dakle, osim dobijanja ekonomske vrijednosti od velike količine otpada od hrane, postoji i prilika da se smanji emisija stakleničkih gasova.

Prema istraživanjima Agencije za zaštitu životne sredine Sjedinjenih Američkih Država o procjeni bačene hrane u sektorima maloprodaje hrane i usluživanja hrane te domaćinstava, statistički podaci pokazuju da 2,29% otpada od hrane završi kao hrana za životinje, 5% se kompostira, a 3,53% završi na biokemijskoj obradi. Međutim, zabrinjavajući je podatak da čak skoro 60% otpada iz ovih sektora završi na deponijama.

Postoji ogroman broj pristupa za implementaciju koncepta cirkularne ekonomije u poljoprivredno-prehrambenom sektoru kao što su:

• Kompostiranje organskog otpada koji se može koristi kao đubrivo;
• Korištenje nusproizvoda u preradi pšenice za stočnu hranu;
• Iskorištenje otpada jedne industrije kao sirovine za drugu industriju – npr. korištenje svinjske krvi i masti.

Prednosti ovih pristupa, na primjeru kompanije De Clique iz Holandije koja prikuplja prehrambene nusproizvode poput taloga kafe, narandžine kore i drugog otpada od hrane, su sljedeće:

• Za svaki 1 kg otpada od hrane pretvorenog u kompost, koji se kasnije prodaje potrošačima ili se koristi za uzgoj čaja i mente, izbjegava se emisija od 0,6 kg CO2.
• Za svaki 1 kg narandžine kore pretvorene u proizvode kao što su arome, eterična ulja, dijetalna vlakna i kandirana kora, izbjegava se emisija od 0,7 kg CO2.
• Za svaki 1 kg potrošenog taloga kafe koji se koristi kao medij za uzgoj gljiva bukovača ili za proizvodnju komposta, izbjegava se emisija od 4,6 kg CO2.

Otpad iz biljne proizvodnje može predstavljati potpuni obrok ili dodatak koncentriranoj stočnoj hrani, ovisno o sadržaju hranjivih i probavljivih tvari. Visokom hranjivošću ističe se zobena slama, zatim ječmena, dok je ražena najniža po hranjivoj vrijednosti. Suha kukuruzna pulpa, posebno iz svježe biomase kukuruza šećerca, ima veću hranjivost. Žetveni ostaci heljde i zrnatih mahunarki, iako bogati bjelančevinama, pokazuju nižu probavljivu vrijednost zbog povišenog nivoa alkaloida. Povećanje nutritivne vrijednosti ovih sekundarnih proizvoda uključuje preporučene metode pripreme kao što su sjeckanje, namakanje u vrućoj vodi ili fermentacija hemijskim pripravcima. Sjeckanje slame, na primjer, smanjuje gubitke hrane za otprilike 30%, osiguravajući da životinje konzumiraju cijelu biomasu. Kada se slama nasjecka na manje komade, životinjama je lakše konzumirati, što dovodi do potpunijeg iskorištenja raspoložive biomase. To znači da je manje vjerojatno da će životinje selektivno jesti samo određene dijelove hrane, čime se osigurava uravnotežena ishrana i dobivanje svih hranjivih tvari potrebnih za rast i zdravlje.

Najbolji sekundarni poljoprivredni proizvodi obuhvaćaju sitna i oštećena zrna odvojena pred mljevenjem, zajedno s mekinjama koje predstavljaju ovojnice sjemena nakon ljuštenja plodova. Nazvani životinjskim brašnom, ovi ostaci služe kao koncentrirana niskoproteinska stočna hrana.

Ostaci od prešanja ulja ili uljne pogače predstavljaju energetski bogate sekundarne poljoprivredne proizvode, bogate bjelančevinama i minimalnim udjelom ulja, posebice uljne pogače od soje. Služe kao vitalni izvori biljnih proteina za domaće životinje i ključni su u koncentriranoj stočnoj hrani za različite vrste i kategorije životinja.

U području održive poljoprivrede i proizvodnje hrane, koncept cirkularne ekonomije pojavio se kao izvor nade, koji obećava privredni rast, ali i brigu o okolišu. Unutar ove paradigme, korištenje ostataka hrane i nusproizvoda ima ogroman potencijal, posebno u održivoj proizvodnji stočne hrane. Kroz inovativnu praksu i tehnološki napredak, takvi se ostaci pretvaraju iz običnog otpada u vrijedne resurse, stvarajući sistem zatvorene petlje u kojem ništa ne odlazi u otpad.

Preusmjeravanjem ovih materijala s deponija i spalionica, ne samo da smanjujemo emisije stakleničkih gasova, već i smanjujemo pritisak na ograničene resurse kao što su zemlja, voda i energija. Štaviše, prenamjena ostataka hrane u stočnu hranu smanjuje potrebu za konvencionalnim sastojcima stočne hrane, čime se ublažava utjecaj na okoliš povezan s njihovom proizvodnjom, poput krčenja šuma i uništavanja staništa životinja.

Nadalje, integracija ostataka hrane i nusproizvoda u stočnu hranu nudi ekonomske koristi i poljoprivrednicima i proizvođačima. Smanjenjem troškova stočne hrane poljoprivrednici mogu poboljšati svoju konkurentnost i otpornost na tržišne fluktuacije. 

Međutim, ostvarenje principa cirkularne ekonomije u poljoprivrednom i prehrambenom sektoru zahtijeva usklađene napore različitih strana, uključujući kreatore politike, industriju i potrošače. Vlade moraju provoditi politike podrške i regulatorne okvire koji potiču usvajanje ovih praksi i promoviraju ulaganja u istraživanje i infrastrukturu. Slično tome, akteri u industriji moraju prihvatiti inovacije i saradnju kako bi razvili učinkovite tehnologije i rješenja koja olakšavaju integraciju ostataka hrane u proizvodnju stočne hrane. Konačno, potrošači igraju ključnu ulogu u pokretanju potražnje za održivo proizvedenim prehrambenim proizvodima i poticanju odgovornih potrošačkih navika.